Become a Patron!
Priroda Hrvatske

UŠĆA RIJEKA

Rijeke jadranskog sliva u Hrvatskoj, uz izuzetak ponornica, ulijevaju se u Jadran. Njihova ušća mogu biti estuariji i delte.

 

Svaka rijeka ima svoj završetak, baš kao što negdje i počinje. Većina naših rijeka, uključujući najveće poput Drave i Save, završavaju kao pritoke drugih rijeka. Ona najveća, veličanstveni Dunav, jednostavno izlazi iz naše zemlje i na granici Rumunjske i Ukrajine ulijeva se u Crno more. Međutim, u more se ulijevaju Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva i ostale, gdje u pravilu stjenoviti kanjon ulazi u more.

Dok je ušće jedne rijeke u drugu sa svoje strane zanimljivo, ušća rijeka u more su specifična jer se tu spajaju dva različita sustava. Za razliku od pojednostavnjenog prikaza na geografskim kartama, taj prijelaz nije trenutačan već dolazi do postupnog miješanja voda u oba smjera: rijeka ulazi u more, ali i more ulazi u rijeku. Dužina tog prijelaza ovisi o plimi i oseci, o valovima, sastavu stijena i sedimenta koje rijeka donosi te o drugim faktorima. Upravo je sediment najvažniji element podjele na te dvije osnovne vrste riječnih ušća u more – estuarije i delte. U deltama rijeka nosi sediment u more, odnosno stvara naslage sedimenta izvan korita. Sama rijeka se kroz taj sediment probija u nekoliko rukavaca pa ušće ima oblik trokuta. Česte su promjene toka tih rukavaca jer je sediment pokretan budući da se sastoji od pijeska, mulja ili drugog sipkog materijala.

S druge strane, estuariji su proširenja mora prema kopnu. Mogu se gledati i kao potopljeni dijelovi riječnih kanjona. Uglavnom su duboki i često ljevkasto prošireni prema otvorenom moru. Zaštićeni su od djelovanja vjetra, dubina im je ponekad dovoljna da primi velike brodove, na čvrstoj su podlozi pa se u njima često nalaze luke. Ponekad je teško odrediti točnu granicu rijeke i mora, no jedan od dobrih pokazatelja je utjecaj mora preko morskih mijena i slane vode. Za granicu estuarija Zrmanje uzima se crta povučena između suprotnih obala Novskog ždrila na granici s Velebitskim kanalom. Stoga je taj estuarij dugačak čak 35 kilometara, a onaj Krkin sa svojih 30 km tek je nešto kraći. Sol mjestimice potpuno sprječava rast biljaka na neobično rumenim siparima i stijenama kanjona pa kanjon djeluje kao na Mjesecu.

Ovakav estuarij geološki je relativno mlad. Stvoren je podizanjem mora tek prije desetak tisuća godina, što je tek treptaj oka u geološkoj povijesti. I drugi estuariji su mladi, oni se uglavnom stvaraju tamo gdje su velike razlike između plime i oseke. Oseka odnosi više sedimenta nego što rijeka uspije istaložiti. Mnogi estuariji sa slabijim morskim mijenama zapravo su prijelazna faza prema deltama, gdje se uspjelo nakupiti dovoljno sedimenta koji izbija u more. Kod delti se dešava suprotno – plima ne može odnijeti toliko materijala koliko ga rijeka donosi.

Iako je svaki specifičan na svoj način, svi estuariji u Hrvatskoj dijele opće karakteristike zbog kojih ih s pravom stavljamo pod zajednički nazivnik – krški. Usječeni su u najčešće vapnence, prevladavajuće stijene naše obale. Dominantan utjecaj imaju rijeke zbog malih razlika u mijenama mora. Zaštićeni su od valova, osim za najjačih bura kao, primjerice, kod estuarija Zrmanje. Unatoč malim mijenama nema naslaga sedimenta jer je na čvrstoj vapnenačkoj podlozi donos rijekama vrlo mali. Jedna je iznimka Istra, odnosno njezin središnji dio sačinjen od fliša, koji zbog sive boje ovog sedimenta zovemo „Siva Istra“. Jake kiše snažno erodiraju taj fliš i ispiru ga u vodotokove. Znanstvenim istraživanjem je utvrđeno da su se ušća Mirne i Dragonje nalazila u estuarijima, a sada su pod sedimentom. Postojeći estuarij Raše također se zatrpava, a značajan dio već je zatrpan. Raša godišnje donese 200 000 tona sedimenta, dok mnogo jača Krka donese svega 5000 tona.

Jedna od osnovnih karakteristika svih naših estuarija je izrazita stratificiranost voda. Slana i slatka voda slabo se miješaju, a između njih je jasna granica – haloklina: lakša riječna voda teče na površini, a ispod je teža morska. Bolje rečeno, tu je boćata voda umjesto slatke, pogotovo u blizini ušća. Štoviše, za vrijeme visokih voda slatko-boćata rijeka prodire duboko u more, a morska voda se uvlači daleko na dno rijeke, primjerice, na Neretvi ima slane vode sve do Metkovića, 23 km od ušća. U svijetu imamo sve prijelaze estuarija, od iznimno stratificiranih do onih koji su jako dobro izmiješani.

Cipli

Odijeljenost vode razdvaja, ali ponekad i povezuje životinjske vrste. U jednom presjeku rijeke možemo na površini naći riječne ribe, a na dnu morske. Neke slatkovodne ribe podnose boćatu vodu pa dolaze u donje tokove rijeka. Tako u estuarij Mirne rijetko dolazi klenić (Leuciscus leuciscus), u Zrmanju također rijetko dođu pijor (Phoxinus phoxinus) i kalifornijska pastrva (Salmo gairdneri), a u Jadro vrlo rijetko naiđe mekousna pastrva (Salmothymus obtusirostris salonitana. Nekim ribama, bilo slatkovodnim bilo morskim, estuariji su obvezna stanica u njihovom životnom ciklusu, poput jegulje ili čepa (Alosa fallax nilotica) iz Zrmanje i Cetine. One se ovdje dolaze razmnožavati, a potom se vraćaju u svoje stanište. Veliki broj morskih riba dobro podnosi i morsku i boćatu vodu pa iskorištavaju ušća rijeka u more kao produžetak svog glavnog staništa. Tako neke morske ribe dolaze u estuarije iako ne moraju uopće biti vezane uz njih. Možda nikad i ne uđu u rijeku, ali isto tako cijeli život mogu živjeti u ušću. One čine i do 70% svih vrsta riba estuarija. Najčešće vrste su gavun oliga (Atherina boyeri), veliki gavun (Atherina hepsetus) i špar (Diplodus annularis). S druge strane, neke morske vrste su ovisne o moru, odnosno bar jednom tijekom svog života napuštaju ova estuarijska staništa, obično da bi se mrijestile. Najčešće takve vrste su cipal zlatac (Liza aurata) i cipal balavac (Liza ramada). Zanimljivo je da velikom broju tih morskih riba, i ovisnima i neovisnima o moru, estuariji predstavljaju rastilišta i hranilišta zbog obilja hrane i velikih mogućnosti zaklona te zato što tamo ima malo riba grabežljivaca. To su mlade ribice koje se izmrijeste u moru, a po estuariju traže hranu i zaklon dok ne narastu i ne vrate se u more. Ribe u estuarije ulaze u rano proljeće i kasno ljeto, u doba najvećeg mriještenja riba Jadranskog mora.

Ima relativno malo vrsta koje žive isključivo u estuarijima. Najčešće je riječ o malim, kriptobentičkim ribama iz porodice glavoča i babica, kao što su, primjerice, glavočić kaljužar (Pomatoschistus marmoratus), glavoč travaš (Zosterisessor ophiocephalus), babica kukmašica (Lypophrys pavo).

Močvarne, pjeskovite i muljevite delte su prijelazna staništa između kopna i mora. U ovim ekstremnim uvjetima uspijevaju posebne zajednice biljaka Te biljke zvane halofiti podnose visoke koncentracije soli i povremena isušivanja uslijed morskih mijena. Ovakva na europskoj razini rijetka staništa vrlo su značajna za grupu ptica koje nazivamo ćurlinima, to su prutke, kulici i žalari. Karakteristične su po dugim nogama i kljunu kojim traže hranu po plitkoj i mekanoj obali. Iako se neke vrste ptica gnijezde, češće ih se susreće u vrijeme seoba, a velik broj i zimuje na Jadranu. Ovakva staništa danas su zbog gradnje i isušivanja vrlo rijetka na Mediteranu.