Priroda Hrvatske

JADRANSKO MORE

Jadransko more dio je Sredozemnog mora, njegov duboki zaljev. To je plitko, poluzatvoreno more, neznatno u odnosu na svjetske oceane, ali svejedno ima veliku važnost za Hrvatsku ‒ gospodarsku, ekološku i prometnu.

 

Područje je naseljeno od davnina i imalo je važnu ulogu u povijesti, a njime su plovile neke od najjačih pomorskih sila, poput Mletačke i Dubrovačke Republike. Danas je istočna obala Jadrana jedno od najatraktivnijih obalnih područja u Europi, pa milijuni turista dolaze svake godine.

Geografija Jadranskog mora

Površina Jadranskog mora je 138 595 km2, dužina oko 700, a prosječna širina 380 kilometara. Obalna se linija proteže na čak 7911 km, od čega je najveći dio upravo u Hrvatskoj (5835 km, odnosno oko 74 % ukupne obale Jadrana). Ostatak istočne obale dijelimo sa Slovenijom, (kopnene linije od oko 45 km), Bosnom i Hercegovinom (svega 21 km obale), Crnom Gorom (260 km), Albanijom (406 km, čija se jadranska obala nastavlja na obalu Jonskog mora) i Grčkom (73 km). Zapadna obala duljine od 1272 km u potpunosti pripada Italiji.

Odmah je vidljivo da istočna obala ima znatno dužu obalnu liniju, iako gledano sa satelita to možda ne izgleda isprva tako. Razlog tomu brojni su otoci, poluotoci i zaljevi, koji se ne vide u sitnom mjerilu, odnosno istočna je obala mnogo razvedenija, a time u konačnici i duža. Upravo je u tome draž naše obale, zajedno s očuvanom prirodom i ljupkim gradovima i selima.

Jadransko je more podijeljeno u tri dijela ili geografske cjeline s obzirom na dubine i ostale karakteristike: sjeverni, srednji i južni dio. Južni je dio vezan uz Sredozemno more koje ulazi kroz Otrantska vrata i čini najdublji dio Jadrana s Južnojadranskom kotlinom vrtoglave dubine od 1233 metra. Zauzima oko 41 % ukupne površine Jadrana i prostire se do Palagruškog praga. Odavde počinje srednji dio, znatno plići, u kojem dubine ne prelaze stotinu metara, osim u Jabučkoj kotlini, u kojoj pada do dubine od 275 metara. Konačno, od spojnice Ancona ‒ Karlobag počinje sjeverni, najplići dio, s dubinama oko 50 m i završava duboko u kopnu Europe kod Trsta i Venecije. Dubina se smanjuje prema sjeveru, a srednja vrijednost od 252 metra prilično zavarava jer sjeverno od Jabučke kotline dubine ne prelaze stotinu metara.

Izvor: priručnik za zaštitu mora i prepoznavanje živog svijeta Jadrana (Udruga Sunce)

Morske struje, mijene i valovi

Premda se čini da more, osim djelovanja valova, miruje, u Jadranu postoji stalno strujanje vodene mase. Sredozemno more ulazi u Jadran kroz Otrantska vrata i kreće se istočnom obalom da bi struja prešla na zapadnu obalu i potom izišla nazad u Sredozemlje. Brzine tih struja nisu velike, a tako struji samo površinski sloj, odnosno more do dubine od 40 metara. To je jedan od triju slojeva koji se relativno neovisno kreću iako, naravno, utječu jedni na druge gradijentima gustoće i temperaturama vode. Srednji sloj seže do dubine 400 – 500 metara, a najvećim dijelom ulazi u Jadran cijele godine. Voda iz gornja dva sloja tone u najdonji sloj, sve do dna u najdubljem i najmračnijem dijelu Jadrana, koji potpuno izlazi natrag u Sredozemlje. Prosječno vrijeme potrebno za izmjenu cjelokupne jadranske vode iznosi oko 3,5 godina.

More se ciklički giba i pod utjecajem gravitacije Mjeseca, a to su poznate morske mijene. Ujutro su obalne stijene na suhom da bi ih popodne već potopilo more. U Jadranu su one slabo izražene, za razliku od nekih krajeva gdje se cijeli zaljevi mogu naći na suhom. U južnom dijelu ta razlika rijetko prelazi četrdesetak centimetara, dok je u sjevernom dijelu nešto veća, pa u Istri i Tršćanskom zaljevu iznosi i metar. Morske su mijene miješanog tipa, imaju poludnevni ritam tijekom punog Mjeseca i mlađaka, a dnevni ritam tijekom prve i zadnje četvrti. Poludnevni plimni val ponaša se slično strujama, ulazeći iz Sredozemnog mora na istočnoj obali, a izlazeći na zapadnoj. Njegova je amplituda najveća na sjevernom Jadranu. Dnevni plimni val nastupa gotovo istodobno u cijelom Jadranu, a amplituda mu je najveća na njegovu sjevernom dijelu (18 cm).

Shematski prikaz morskih struja u Jadranu: Crvena – površinske struje Plava – dubinske struje Izvor: http://www.wikiwand.com/sh/Jadransko_more

Pod utjecajem mijena nastaju i struje (kurenti) nevezane uz sveopću cirkulaciju Jadranskog, najviše u kanalima. Njihove su brzine uglavnom malene. Ostavimo li na nekim mjestima nevezan čamac, struja će ga odnijeti. Kod Pašmana morska struja mijenja smjer svakih 6 sati, stalno odnoseći nečistoće, a donoseći čistu vodu, pa je ovo more među najčišćim dijelovima na Jadranu. I vjetrovi mogu stvoriti struje, posebice zimi, pod utjecajem bure i juga, a njihove brzine mogu biti značajne.

Valovi se javljaju uglavnom kao posljedica vjetra, pa ovise o tome koji vjetar puše. Njihova jačina ovisi o obliku obale i njezinoj izloženosti. S prosječnim visinama između 0,5 i 1,5 metara, valovi na Jadranu ne mogu se usporediti s tropskim, na kojima možemo „jahati“ na daskama. Najviši zabilježeni val na Jadranu bio je visine od 10,8 metara, za dugotrajnoga olujnog juga. Tijekom nevremena mogu biti vrlo jaki, ugrožavati brodice i objekte uz obalu. Najčešće površinske valove na Jadranu uzrokuju bura i jugo zimi te sjeverozapadni vjetar ljeti. Jugo u pravilu stvara mnogo veće valove, dok bura, iako veće brzine vjetra, stvara niže, zapjenjene valove. Valovi miješaju površinski sloj vode s dubljim, a znamo iz iskustva da se nakon ljetne bure rashladi more unatoč tomu što je sjalo sunce, a temperatura zraka nije mnogo pala.

 

Temperature i slanost Jadranskog mora

Poznato je da je Jadransko more slano, a budući da se nalazi u relativno suhom području s mnogo sunca i malo dotoka slatke vode rijekama, poprilično je slano u odnosu na svjetska mora. Slanost u površinskom sloju prosječno iznosi 38,30 ‰, a nešto je manja na sjeveru zbog pritjecanja velikih talijanskih rijeka koje razrjeđuju more.

Jadran je umjereno toplo more u čijim najvećim dubinama temperatura ne pada ispod 10 ‒ 12 °C. Ljeti, na radost kupača, temperatura površine mora dosegne i više od 25 °C, no zimi se, zbog izloženosti hladnom zraku, ohladi i do jedva 7 °C.

Sezonski, javlja se zanimljiv fenomen koji se zove termoklina. To je granica između dvaju slojeva kod kojih se temperatura naglo spušta (ili podiže). Roneći, možemo to i osobno doživjeti. Kako temperatura utječe i na gustoću vode, tako su i dva stupca različite gustoće pa se gotovo i ne miješaju. Termoklina nastaje zbog zagrijavanja površinskog sloja vode. U proljeće se sa sve jačim zagrijavanjem formira sezonska termoklina, koja zahvaća dubine između 10 i 20 metara. Tijekom ljeta termoklina postaje izraženijom, uz temperature pri površini između 22 i 26 °C. Ljeti prvu termoklinu zapažamo na dubinama između 3 i 5 metara, iduću na oko 12 metara, a sljedeću na 18 metara, dok su na dubini većoj od 30 metara temperature uglavnom konstantne tijekom cijele godine. Ujesen se more opet počinje hladiti, pa termoklina slabi te se produbljuje do dubine od oko 100 metara. Zimi ona iščezava te dolazi do miješanja slojeva mora.

 

Boja Jadranskog mora

Modra boja Jadrana i njegovo, kako se često čuje, kristalno čisto more sa slikovitom obalom neodoljiv su mamac za mnoge. Glavni su razlog toj prozirnosti malen broj rijeka koje bi je zamutile i krška obala s malo tla. Prozirnost mora raste od sjevera (oko 20 metara) − gdje je najpliće, najviše urbanizirano i gdje se ulijeva rijeka Po − prema jugu (i više od 55 metara). Zbog utjecaja kopna veća je na otvorenome moru. Morska voda ima različite tonove modre boje, ovisno o podlozi. Pješčano i šljunčano dno daju divnu, gotovo tirkiznu boju.