Kornati

Kornati

Kornati su među najljepšim prizorima Jadranskog mora. Ondje se usred plavetnila sreću deseci otočića, velikih i mirnih uvala, čvrsti visoki strmci, surovost kamenjara, ali i šareno i bogato podmorje.

Posuti poput žućkastih bisera usred sinjeg mora, Kornati su najgušća otočna skupina na Sredozemlju s oko 150 otoka, otočića i hridi na površini od 300 km2. Njih oko 89 nalazi se u sklopu Kornata, proglašenih nacionalnim parkom 1980. godine. Legenda kaže da je Bog bacio u more pregršt bijelih stijena koje su ostale nakon stvaranja svijeta. Kornati su dugački tridesetak kilometara, najveće širine 13 kilometara, nanizani su u četiri reda u tipično dinarskom smjeru pružanja (sjeverozapad-jugoistok) između Žirja, Dugog otoka (s Parkom prirode Telašćica) i Pašmana, a podijeljeni su u dvije skupine. Prva dva niza čine Gornje Kornate s većim otocima Sitom i Žutom te okolnim otocima, a druga dva niza Donjih Kornata uključuju otok Kornat i obližnje otoke. Upravo je Kornat daleko najveći od svih otoka arhipelaga, koji je po njemu i dobio ime.

Uz dojmljivu sliku desetaka otočića razasutih po moru, možda su, gledano iz zraka, najspektakularniji veličanstveni strmci ili krune, kako se zovu na Kornatima. Prkoseći moru, izdižu se i više od 80 metara iznad razine mora (otok Klobučar), a na otoku Mani duži su od kilometra. Stajati na rubu strmca, pred provalijom i sigurnom smrću, diviti se jednostavnosti i surovosti krajolika uistinu je jedinstven doživljaj. Odmah se može vidjeti da površina te stijene nije ravna, nego je na tipično krški način prepuna pukotina, izbočenih dijelova, stuba i ostalih neopisivih oblika. Okomica, međutim, ne prestaje u moru; ona ostaje takva još desecima metara, jer se strmci mjestimice spuštaju i do 100 metara prema moru te tvore neprekinutu stijenu (npr. Piškera, Rašip Veli, Rašip Mali na Kornatima).

jadransko more, otok, kornati,

Vegetacija strmaca zbog specifičnog staništa svakako je vrlo zanimljiva. Nije bogata brojem biljnih vrsta, no od njih četrdesetak na tome ekstremnom staništu, najznačajnija je dubrovačka zečina, hrvatski endem. Njezini mekani i svilenkasti listovi rastu iz okomite stijene, pa ih čovjek ne može dohvatiti rukom. Na području parka prirode zastupljena je s dvije podvrste. Ovakav krški teren strmaca, ali i drugih staništa, pruža mnogo životnog prostora za ptice, čijih vrsta ukupno ima 79. Od njih su posebno zanimljive grabljivice, pa se na strmcima gnijezdi sivi sokol, a nije rijetko vidjeti vjetrušu, krškog sokola i Eleonorina sokola. Ovaj je zadnji sokol tamne boje perja na preletu do Malte, njegova gnjezdišta. Sa strmaca se poslijepodne dobro vide razigrane čiope (bijela čiopa, čiopa i smeđa čiopa) dok klikćući izvode vratolomije u zraku u blizini zajednica. Tu se gnijezde i gavrani te najveća hrvatska sova, ušara, čiji raspon krila doseže 170 centimetara. Noću se iz krša i šumaraka čuje leganj, mala neugledna ptica koja je aktivna po mraku.

Izdignuti geološkim silama na površinu, pretežno vapnenački otoci izloženi su nemilosrdnom djelovanju vode, pa je nastao tipičan krški krajolik sa škrapama, ponikvama, kamenicama, dolcima i špiljama. Prevladava kamenjar. Sjene ima malo, a samo na pučinskoj strani Telašćice nalazimo manju šumu alepskog bora. Izvorne šume hrasta crnike davno su nestale, a od nje su ostali samo makija, garig i dračik. Ljudi su šume sjekli mnoga stoljeća, a ovce i koze uz pomoć erozije od vjetra i kiše ogolili su otoke. Nastali su kamenjarski pašnjaci, koje sunce nemilosrdno prži jer gotovo da nema sjene od drveća. Najveći dio degradiranih površina zauzimaju dvije zajednice travnjaka. Jedna je zajednica kovilja i ljekovite kadulje, a druga smilice s mogorušem.

Zajednica s mogorušem vezana je za vrlo degradirane vapnenačke kamenjare s plitkim tlom, izložene udarima vjetra. Mogoruš je prevladavajuća trava na mnogim otocima te se širi i potiskuje ostale vrste, a u kamenjaru naraste i do pola metra. Kornati su botanički bogati, sa svoje 634 biljne vrste i podvrste, a posebno je važno 17 vrsta endema. Zanimljivi su endemi s dvjema vrstama perunike s travnjaka te brojne rijetke i ugrožene vrste. Jedna od njih uskolisni je slak s otočića Purare, koji joj je uz Istru jedina lokacija za tu biljku u Hrvatskoj. Izdvajaju se i orhideje, kao što su Bertolonijeva kokica, trozubi kaćun, raonička kukavica …

Od većih sisavaca raširena je kuna bjelica. Vitka, brza i krvoločna, živi u divljim kamenjarima, ali, začuđujuće, i u središtima gradova. Ona je na Kornatima vjerojatno istrijebila zeca. Od sisavaca u brojnim krškim pukotinama skloništa nalaze šišmiši, njih deset vrsta u Kornatima. Ovakvo stanište prihvatile su tipične kamenjarske vrste ptica, poput kamenjara šarenog perja, modrokosa plavog perja, primorske i bjelobrke bjeloguze s crnom očnom maskom i krilima na inače svjetlijem tijelu, vrlo muzikalna crnoglava grmuša, grmuša, primorska trepteljka … One se gnijezde na rijetkom grmlju ili u blizini tla. Nebom kruži orao zmijar tražeći zmije, ali i ostali plijen na tlu.

Budući da je područje suho, nema mnogo vodozemaca zbog njihove ovisnosti o vlazi; jedino preživljavaju zelena krastača. Gmazovima koji su dobro zaštićeni od isušenja to ne smeta. Od četiri vrste zmija na Kornatima nema otrovnica, a najmanje poznata većini ljudi je slijepa zmija. Teško se uočava jer živi pod zemljom. Iako bez nogu te podsjeća na zmiju, blavor je gušter. Po tlu oprezno gmižu primorska i krška gušterica, a noću se po stijenama, posebice u kućama na glatkim zidovima, spretno penje macaklin zvan tarentula. Po broju vrsta, kao i svagdje, prevladavaju kukci i ostali beskralježnjaci. Ljeti cikade svakako cvrči iz borovine, a cvjetne livade prava su meka za leptire, njih 58 vrsta. U rano ljeto i proljeće uokolo leprša žuto obojen Kleopatrin žučak. Raznolikosti znatno pridonose lokve, posebice u svijetu vretenaca, vodozemaca, vodenih kukaca i ptica vezanih uz vodena staništa. No one su male i relativno brzo stare prirodnim procesom eutrofikacije.

Iako ne veliki, speleološki su objekti pojava krša koji toliko vlada ovim otočjem. To su jame i špilje, često poplavljene u gornjem sloju slatkom ili bočatom, a u donjem morskom vodom. U njima žive podzemni organizmi, npr. endemične vrste rakušca Niphargus pectencoronatae i Niphargus hebereri. Jedna jama duboka je 35 metara i to samo do površine vode te je dosad najdublji poznati speleološki objekt na Kornatima.

Na stijenama uz more vegetacija je halofilna, gdje prska more, a u tim slanim uvjetima uspijeva zajednica uskolisnog trpuca i rešetkaste mrižice. Na stijenama koje strše iz mora nije rijetkost vidjeti morske vrance dok nepokretni suše krila nakon lova. Na Kornatima su važne dvije veće zajednice galebova klaukavca (od 400 do 500 parova i druga sa 200 do 300 parova) i zajednica morskog vranca s približno 150 parova. Uz obalu često u niskom letu projuri šareni vodomar da bi stao na jednu od stijena i tražio ribice.

jadransko more, otok, kornati,

Ispod strmaca ponekad se vide jata dobrog dupina, a tu je nekad živjela i sredozemna medvjedica. Više od tri četvrtine površine Nacionalnog parka Kornati pripadaju podmorju koje je znatno očuvano. Cvjetnice (posidonije) stanište su mnogim vrstama, možemo reći jaslice ribama i drugim organizmima. Posebno je zanimljiv morski konjic, vrsta ribe koja se repom prihvaća za vrhove biljaka. Ženka konjica polaže jajašca u posebnu vrećicu na trbuhu mužjaka, koji ih potom čuva dok se posve ne razviju i to do trenutka „rađanja“.

Strmci ili krune u podmorju specifično su stanište, gdje je dno zapravo vertikala. Tu u vrsti sjene nastaje koraligenska zajednica, gdje crvene alge te korasti mahovnjaci stvaraju tvrdi vapnenački skelet, a česti su i crveni koralji. Crveni koralj je sredozemna vrsta, a ima ga na cijeloj obali Jadrana. Koralje nalazimo na stjenovitu dnu, često na okomitim zidovima litica, prevjesa, podmorskih špilja … Uglavnom vole tamnija mjesta s malo sedimentacije, odnosno mjesta s čistim morem. Biološka raznolikost koraligena je velika zbog mnogo malih niša, a neki organizmi, primjerice mnogočetinaši, rakovi i bodljikaši, žive unutar brojnih prostora ili na površini koralja.

jadransko more, otok, kornati, koraligen, podmorje

Pratite nas na Instagramu i Facebooku

O autoru
Goran Šafarek
Goran Šafarek
Goran Šafarek je fotograf, snimatelj, biolog, autor i avanturist. Sudjelovao je u brojnim stručnim i znanstvenim projektima u Hrvatskoj i svijetu, objavio je više od stotinu članaka u popularno-znanstvenim časopisima poput National Geographica i Meridijana, snimio nekoliko dokumentarnih filmova te objavio nekoliko knjiga.
Više o autoru...