Svjetski putnik širom toplih oceana i mora, glavata želva zalazi i u Jadran te je u nas najčešća vrsta morske kornjače.
Glavata želva (Caretta caretta) je morska kornjača koja nalazimo u Jadranu. Dugačka je oko 90 cm i teži 135 kg, iako su nađeni primjerci i do gotovo tri metra te 450 kg. Od opasnosti koje vrebaju u moru zaštićena je velikim oklopom te joj van vire samo glava, noge i rep. S gornje je strane crvenkastosmeđa, a s donje više žućkasta. Glava joj je velika i po tome je dobila ime. Udovi su također veliki i služe kao peraje. Glavata želva krstari morem plivajući u slobodnoj vodi (pelagijal), ali se dolazi hraniti na dno. Najviše lovi mekušce, školjkaše i rakove te gotovo sve druge beskralježnjake dna. U pelagijalu može uloviti i druge sporoplivajuće životinje poput liganja ili meduza. Vrlo jakim čeljustima lomi tvrde oklope svojeg plijena kojeg drži prednjim udovima.
Aktivne su danju iako mogu “zadrijemati” na dnu. Budući da su gmazovi i dišu plućima, moraju izranjati, najčešće svakih 15 – 30 minuta, a pod vodom provode i do četiri sata. Glavate želve često migriraju da bi našle bolje hranilište te izbjegle niske temperature jer same ne stvaraju dovoljno tjelesne topline. Mnoge i hiberniraju na morskom dnu, ukopane u pijesak ili mulj.
Cijeli život glavata želva provodi u moru, jedino ženke moraju u proljeće izići na kopno da bi legle jaja. Ljeti pronalazi pješčanu plažu na kojoj se vjerojatno i sama rodila i u nju zakopava jaja. Kopa rupe u pijesku i u njih polaže obično više od 100 jaja te ih potom zatrpava. Za dva mjeseca iz jaja se izvaljuju male kornjače i kopaju kroz pijesak te izlaze van, ali ne na sunce već na mjesečinu i zvijezde. Dugačke do 5 cm i vrlo ranjive, brzo se nastoje domoći mora da izbjegnu grabežljivce s kopna. I u moru im nije lako jer na njih vrebaju morske životinje, ali porast će budu li imale sreće i tada će im jedino morski psi biti prirodna prijetnja. Dugo žive (do sedamdesetak godina), a spolno zrele postaju katkad tek poslije 30 godina.
Sredozemna populacija najviše se gnijezdi u Grčkoj, otkud dolaze i jedinke u Jadran. Kao i druge vrste, ugrožava ih najviše čovjek. Iako se love zbog jaja, oklopa i mesa, najčešće su žrtve nestanka plaža za gniježđenja, masovnog turizma, onečišćenja mora, ali ponajviše slučajna ulova u mreže. Zapetljane u njih, ne mogu zaplivati do površine i disati. Također, koče ih pokupe za migracije i probude iz hibernacije. Iako ih puste, od hladnoće i šoka mnoge bez orijentira plutaju na površini i stradaju.
O autoru
